Prije 15 mjeseci napravljen je precizan plan za preuzimanje HNS-a. Očekuje se da će biti završen za nekoliko mjeseci kada Davor Šuker, uza sve počasti koje priliče predsjedniku Saveza svjetskih doprvaka, odstupi s funkcije i dobije prestižno mjesto u UEFA-i. Na njegovo bi mjesto, po svoj prilici, trebao doći Marijan Kustić.
U nekom tamnom kutku sobe, prije nekih godinu, godinu i nešto dana, u času kada je Zdravko Mamić počeo gubiti utjecaj, a lice mu je nabubrilo od USKOK-ovih uboda, počeo se skicirati plan mijenjanja postojeće nomenklature, a zapravo dugogodišnje monarhije hrvatskog nogometa.
Isprva, zapravo, nije bio detaljno jasan, osim što je debelim flomasterom bilo podcrtano: “HNS se mora očistiti, počevši s Mamićem, a potom i njegovom hrpom odanih ljudi”.
U tome je času, naime, HNS proglasio nove redovne izbore, a time se počela provoditi i žestoka predizborna kampanja, koja je u prvi plan gurnula tri imena: postojećeg šefa Saveza, Mamićeva odanog prijatelja Davora Šukera, žestokog oponenta Darija Šimića te dotada u širokoj javnosti prilično nepoznatog paškog nogometnog autsajdera Marijana Kustića, koji se dotad osim kroz zastupničke klupe probijao i u kvarnerskom nogometnom miljeu kao proteže Damira Miškovića.
– Dario je neokaljan i idealan, a usto je napravio vrlo dobre stvari kroz igrački sindikat. Malo je vremena, ali vjeruje se da bi on mogao to progurati. Savez se guši, vrijeme je – rečeno mi je neslužbeno negdje tijekom studenoga prošle godine iz izvora bliskih (državnom) vrhu, dajući jasno do znanja da je napokon sazrelo vrijeme za promjene.
U tome času reprezentacija je jedva dohvatila Mundijal, preko Dalićeve alkemije kvalifikacijske nadoknade, bura s juga tukla je sve jače u oslabjele HNS-ove škure, a općenito je stav javnosti prema nogometu bio kritičan. Najblaže rečeno.
Bio je to ujedno i svojevrsni produžetak parlamentarnih izbora u čijem je zapletu, pa i prologu Zdravko Mamić označen kao persona non grata, onaj koji više nije dobrodošao na slavljeničkim zakuskama. Već je i tada postalo jasno da je politika, koja iz pozadine oduvijek vuče konce, odlučila presjeći gordijski čvor toliko zapleten da u njemu preživljavaju samo neki.
Pluralistička kandidatura
– Ja mislim da bi pluralistička kandidatura za HNS bila zdrava, no očito još nisu sazreli uvjeti za tako nešto. No vjerujem da će se morati prozračiti u HNS-u u razdoblju koje je pred nama, što naravno ne znači da ne želimo reprezentaciji uspjeh u Rusiji – kazao je tada prilično izravno i premijer Andrej Plenković.
Zazvučavši kao svojevrsni proglas, bio je to konačni mig. No, situacija se tada dramatično mijenjala, jer vremena je bilo malo, a zaista teški i nelogični proces biranja nije omogućavao mnogo vremena za manevre. Štoviše, Šimić i njegovi “brončani” pobočnici, koji su spremno sa željom uskočili u cijelu priču, na kraju su stopirani, kako zbog izborne autokracije, tako i zbog prevelike oštrine, koja na kraju nije dobro sjela onima koji su odlučili provesti mijene.
– Dario je sjajan, ali njegovi nastupi trebali su ipak biti blaži – dopirao je šapat opet, pogađate, sa samoga vrha.
Ujedno je, međutim, i famozni, a ispada posljednji govor Zdravka Mamića na IO HNS-a prelomio…
– Kakav Šimić, morate glasati za Šukera!
Shvativši još uvijek realnu snagu unutar čvrstog Mamićeva mastodonta jednoumlja, u tome je času, otprilike, odlučeno kako će se promjene, ipak, raditi postupno, a ne ad hoc…
Davor Šuker postao je predsjednik, ali situacija ni približno nije bila idealna kao ranije.
…
Istovremeno, pak, ali čak i malo ranije, i u Dinamu je krenulo kreševo. Uhićenjem Zdravka Mamića pa podizanjem optužnice, počeo je jačati utjecaj Tomislava Svetine, zagrebačkog odvjetnika, koji je svojevremeno branio i Dražena Ladića u sporu s klubom, da bi potom na Mamićev poziv stigao u Maksimirsku, na mjesto glavnog operativca. Događalo se to u eri odlaska “čovjeka od povjerenja” Damira Vrbanovića u HNS, gdje je ovaj trebao kontrolirati situaciju i operativno voditi Savez umjesto Šukera.
Otpočetka je, međutim, bilo jasno kako Svetina i Mamić nisu na istoj valnoj duljini, da postoji latentni sukob mišljenja. Svetina, koji je u nogomet dakle ulazio kroz odvjetnički angažman (Pokrovac, Ladić, pa i – Šuker), preuzeo je sve konce vođenja kluba nakon što su izvršni predsjednik Zdravko Mamić i sportski direktor i trener Zoran Mamić privedeni u istražni zatvor u antikorupcijskoj operaciji policije i USKOK-a.
Školovan, odmjeren i miran, kao sušta suprotnost Mamiću, ali ipak medijski kontroverzne prošlosti, Svetina nikad nije slijedio Mamićevu struju, što je pogotovo došlo do izražaja u tome času:
– Nikad nije bio isturen, nikad nije medijski išao kontra, ali isto tako nikad nije slijepo slijedio upute. Imao je svoje odluke iza kojih je stajao i često s Mamićem bio u fajtu – kazat će nam ljudi duboko upoznati s njegovim radom unutar struktura kluba.
Dinamo Svetina
Prevedeno, kada je trebalo dovesti Sammira – Svetina je kazao “ne”, kada se događao transfer Lovre Majera iz Lokomotive, koji je lutao između Sampdorije i Maksimira – Svetina je prelomio. Kada je, konačno, trebalo potpisati financijski izvještaj – Svetina je kazao “hvala, ne bih”, a onda je isti parafirao Igor Kodžoman, zbog čega bi trenutačni predsjednik Uprave mogao (trebao) biti izbačen s funkcije, ali i sporta, ako prođe prijava Udruge Dinamo to smo mi. Iako je unutar kluba imao snažan i odan kontrapunkt, preko poglavito Rožića, Marčinka, Barišića i još nekih lojalnih ljudi, kojima se dizala kosa na glavi uz telefonsku vezu s Međugorjem, Svetina je postao nepodoban.
Kako je ujedno širio vidike i radio unutar Izvršnog odbora ZNS-a te u radu HNS-a, Svetina je jačao svoju poziciju, koja je doista bila u konfrontaciji s Dinamovim, odnosno Mamićevim pogledima.
Dinamo, međutim, u to vrijeme nije imao nikoga tko bi ga adekvatno zamijenio, pa se na kraju, kolokvijalno, ispostavilo da je Svetina postao Mamićev “trojanski konj” unutar zidina zagrebačke i hrvatske nogometne Troje.
S rastućim ambicijama, u potpunoj koliziji s Dinamovim načelima, Tomislav Svetina, dakle, u nekoliko je godina stvarao svoj novi habitus, koji ga je gurao prema osamostaljenju, što se konačno dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci, pogotovo od nepravomoćne odluke Osječkog suda i Mamićeva bjekstva u međugorski egzil.
– Dosta mi ga je! – urlao je, kažu, Zdravko posljednjih nekoliko mjeseci na spomen njegova imena, napose nakon tobože izgrađene alijanse s Lokomotivom i Božidarom Šikićem, koji je, tvrde ovdašnji kuloari, “puknuo” s Mamićem nakon “slučaja Majer”, kojeg je Zdravko silno želio smjestiti u Sampdoriju, a u Maksimir dovesti Luku Ivanušeca, što je a priori Šikić odbio. Duga veza zajedničkih interesa tu je navodno pukla i nakon toga nije bilo prostora za povratak na staro.
– Jesam, bio sam protiv tog transfera, jer sam štitio interesa dečka koji je ponikao iz našeg inkubatora, ali ujedno štiteći i interesa kluba. Dinamo je u ljeto uzeo Majera, Šunjića, Kneževića… i smatrao sam da je za Ivanušecov razvoj bolje da ostane. I opet bih napravio isto – govori jučer Šikić, kojeg se u zagrebačkim nogometnim krugovima smatra “izdajicom”.
No comments:
Post a Comment