Tadašnji oficir 14. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine, Aziz Tafro se 9. oktobra 1995. godine nalazio u Tarčinu. Nekoliko godina nakon rata, govoreći o tom sudbonosnom danu, je zapisao: “Sa Zaimom sam se čuo dan ranije, oko osamnaest časova. Tražio sam da dođe gore, na plato, jer, očekivala se kruna borbi, ali on mi je naredio da ostanem, sačekam jednog gosta civila, te da se na Bijeloj Lijesci njih dvojica sastanu. Ne, ne mogu se sjetiti ko je bio u pitanju (!), nije bitno. Gost je došao, noćio u Suhodolu. Komandant mi je još rekao da će sutra, devetog oktobra, biti let medicinskog helikoptera oko 11 sati, očekivao je borbe i evakuaciju ranjenika, pa, naglasio je da dođemo gore… I, zaista, sletio je helikopter ha heliodrom u Tarčinu. S obzirom na to da je ovaj bio na dometu artiljerije iz Hadžića, mi smo uvijek bili spremni da se prebacivanje ljudi i materijala obavi nabrzinu”.
Aziz je potrčao da otvori vrata, ali kako je za to bio neophodan poseban mehanizam, on ih je samo odškrinuo. Kopilot je tada naglo iskočio, i rekao da ne dira vrata jer se unutra nalazi komandant i da vojska može vidjeti. “Pomalo iznenađen, odgovori sam mu ‘pa šta, neka vidi’. Još nestrpljivi da se susretnem s Zaimom, jače sam odgurnuo vrata, i zavukao glavu. Pred očima mi se ukazala vreća za mrtvace… Znao sam da je u njoj šehid, ali do mene nikako nije moglo da dopre da je to Zaim i pitao sam ko je. Nakon toga zgrabio sam kopilota za jaknu, i od boli, gorčine, šta se sve nije sakupilo, poderao sam ju. Taj osjećaj dobro znaju svi oni koji su jednom upoznali Zaima, za koga su svi bili uvjereni da ne može poginuti”.
Zaim je bio briljantne inteligencije, lavovski hrabar, manekenski lijep, plijenio je šarmom. Za njim se jednostavno moralo ići, jer on je uvijek bio na čelu. Prvi u borbi, prvi kad se išlo po brašno, kad se gazio snijeg, kad se išlo na Grebak, onaj isti Grebak na kojem je 1996. godine izbio manji skandal. Bio je Zaim ugnjetavan od vlasti i u toku rata – optužen za pad Igmana što mu je mučki podmetnuto i zbog čega je ležao i u pritvoru. Predsjednik Alija Izetbegović u svom govoru o Grebku 1996. godine, slučajno ili namjerno, zaboravio je spomenuti ime Zaima Imamovića u govoru u kojem je spomenuo brojne borce. Bio je to tada šok za mnogobrojne Zaimove saborce koji su se našli na tom mjestu.
Aziz se prisjeća i 6. maja 1992. godine i prve akcije koju je direktno vodio Zaim Imamović, kao komandant Drinske udarne brigade, na koti 1520 – Stolac, na granici Goražda i Foče. Tada je poginuo borac Muhamed Gračo. Kada je obavljena dženaza zatekao ga je kako u sobi plače za Muhamedom. Samo ga je još jednom vidio u takvoj situaciji, u Tarčinu 12. jula 1995. godine, nakon pada Srebrenice. “Vratio se sa Bijele Lijeske, i šuti, gleda u prazno. Pokušavam razgovarati, pokazuje da bi volio ostati sam. U noći sam se probudio, on i dalje sjedi, sam. Znao sam da je s porodicom kontaktirao, da su dobro, ali nisam znao da je obavještajnom vezom dobio poruku da je pala Srebrenica. ‘Tamo nam ljude ubijaju kao muhe, a po cijenu uniforme ne dam Goražde. Pođu li na njega, samovoljno ću narediti jedinicama da prodremo na njihov prostor. Oni u Goražde, mi u Foču’. I on bi to uradio, siguran sam…”.
Nakon što je stigla informacija da je prekomandovan na mjesto komandanta 14. divizije, Goražde je ostalo u šoku. Dobio je gotovo nemoguću misiju, da istovremeno deblokira Sarajevo i Goražde. Ipak, bez obzira na takav zadatak mobilizirao je ljude i dao sve od sebe. Tada je stvorio jedinicu koja je bila sposobna za sve, a takva je spasila Goražde od sudbine Srebrenice. Jedinica je tokom svog angažmana vezivala ogromne snage Vojske Republike Srpske. U jednoj od takvih akcija razbijena je kod Kalinovika Gardijska brigada VRS. Tokom svojih borbi više puta je ranjen. Prva dva puta u avgustu 1992. godine, na Jabučkom sedlu i poslije deblokade Goražda, u decembru iste godine, u Zebinoj šumi, u junu naredne godine, na Igmanu, i 4. oktobra 1995. godine u rejonu Rogojske grede, prilikom stvaranja preduslova za probijanje neprijateljskih linija i ulazak na obronke Jahorine. Kada je poginuo pet dana kasnije još uvijek mu nije zarasla posljednja rana na nozi. U trenutku pogibije nalazio se na Čelini, iznad Trnova, sa brigadirom Huseinom Tursumovićem, komandantom 145. fojničke brigade, pukovnikom Galibom Hodžićem, komandantom Fočanske brigade. U blizini je bila diverzantska jedinica. Tada je opalila haubica sa Crnog brda, s obronaka Jahorine, koja je po Zaima bila kobna. U času stradanja Zaim se nalazio na formacijskoj dužnosti brigadnog generala, i taj čin mu je morao pripasti, posthumno. Ali nije. I sam slučaj njegovoj činovanja u toku rata je nelogičan. Kad je bio na čelu divizije, bio je major, a na čelu brigada koje su mu bile podređene bili su pukovnici, što je vojnički gledano nekorektno i nelogično. Zaim je tako uz Hašima Spahića najpoziciraniji oficir ARBiH koji je u toku rata poginuo. Zaim posthumno nije dobio čin brigadnog generala niti Orden narodnog heroja. Nije ispunjena niti njegova posljednja želja da bude sahranjen u dvorištu škole u Ilovači, u kojoj je išao u prvi razred.
No comments:
Post a Comment