Kako bi ojačao simbol svoje moći srpski kralj Dušan se u Skoplju 1346. godine proglasio carem. Obzirom da je težio da pokori Bizantiju i da na njezinom teritoriju utemelji jako srpsko carstvo, car Dušan je stupio u kontakt sa Venecijom tražeći od nje brodove, koji su mu bili neophodni za vojne pohode. Veneciji, koja je bila u solidnim odnosima sa Bosnom, nije bio neophodan srpski car kao novi saveznik. Srpski car Dušan, nikako nije mogao prežaliti i osvajanje Huma od strane bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, koje se do tada nalazilo u vlasništvu srpske države. Od Stjepana II je tražio da mu se ova oblast vrati, ali je bosanski ban to odbio. Ipak, bosanski ban je smatrao da je srpska država trenutno i suviše jaka, tako da je tražio od Venecije da posreduje u izmirenju i pronalasku mirnog rješenja. Kako je Dušan u tom trenutku ratovao na istoku protiv Bizantije, primirje mu je odgovaralo te je do njega i došlo u decembru 1346. godine. Ispostavit će se da je ovaj mi bio samo formalan, pošto su obe vojske često upadale na tuđi teritoriji. Ipak, do otvorenog sukoba još nije dolazilo. Kada je car Dušan okončao svoje ratove na istoku, tražio je povod kako bi krenuo u pohod na Bosnu. Pronašao ga je u tvrđavi na Neretvi, koju je bosanski ban Stjepan II namjeravao izgraditi. Ban Stjepan II je brzo intervenisao te je od Venecije zatražio da ga podrži brodovima sa mora. Venecija je nagovarala bana da odustane od gradnje tvrđave ali je ovaj to odbio. Hrabri bosanski ban je odlučio prvi preuzeti korak, te oko božićnih praznika 1349. godine prvi napade teritorij srpske države (Konavle, Trebinje, Rudinu i Gacko) te je opustoši. Obzirom da su caru Dušanu i dalje bili neophodni brodovi, koje je zahtijevao od Venecije, nije želio krenuti u kontranapad smatrajući da će Venecija uspjeti nagovoriti bana Stjepana II da obustavi ratne operacije. Kada je sve propalo Dušan u oktobru 1350. godine krenu u kontranapad upadajući sa 80 000 vojnika u Bosnu, preko rijeke Drine. Kako je bosanska vojska bila malobrojnija, ban Stjepan II naredni bosanskoj vojsci da primjenjuju gerilsku taktiku rata protiv Srbije. Taktika se pokazala veoma dobrom, te je srpska vojska trpila velike gubitke. Međutim, car Dušan je uspio uz pomoć mita da unese razdor među bosanskom vlastelom i vojskom, tako da je dosta banovih ljudi prešlo na stranu cara. Kako je došlo do potpunog razdora u bosanskoj vojsci, ban Stjepan se sa nekolicinom vjernih ljudi povuče u planinu. Car Dušan, ne nailazeći na otpor, postepeno poče zauzimati dijelove Bosne. Uskoro je došao i pod sam Bobovac, gdje se nalazila banova kćerka Jelisaveta. Car Dušan je nastojao zauzeti Bobovac, ali nije uspio. Pokazalo se da je bosanska vojska i vlastela, barem tu, još uvijek vjerna svome banu te je uspjela odnijeti pobjedu nad srpskom vojskom. Nakon ovog poraza car Dušan je naredio svojoj vojsci da počne pljačkati prostor srednjovjekovne Bosne. Bosanskog bana je pobjeda pod Bobovcem ohrabrila te poče spremati kontraofanzivu protiv srpske vojske. Do novog sukoba nije došlo, pošto su Bizantijci prodrli na prostor Makedonije pa je car Dušan odlučio da glavninu vojske pošalje u Makedoniju. Ipak, određeni broj garnizona je ostavio u Humu kako bi ga uspio očuvati. Međutim, u narednih par mjeseci bosanska vojska je eliminisala srpske garnizone u Humu, tako da je bosanski ban Stjepan II, uz splet sretnih okolnosti, pobijedio u ovom ratu. Time je Bosna odbranila svoju samostalnost.
No comments:
Post a Comment